U čiju korist ide prestanak plaćanja obaveze za krizni porez

IRRCG

Kolege iz stručne službe IRRCG dali su pojašnjenje u čiju korist ide prestanak plaćanja obaveze za tzv. “krizni porez”.

Obveznik poreza na dohodak fizičkih lica, uključujući porez na dohodak ostvaren od ličnih primanja (po osnovu rada), je fizičko lice koje ostvari dohodak (čl. 3 Zakona o porezu na dohodak fizičkih lica).

Pravno lice ili preduzetnik koje je isplatilac ličnih primanja za račun fizičkog lica, prilikom svake isplate ličnog primanja istovremeno plaća porez na dohodak fizičkih lica sa tom isplatom. (čl. 49a Zakona o porezu na dohodak fizičkih lica).

Navedene odredbe nedvosmisleno pokazuju da porez na dohodak pada na teret fizičkog lica. Svako povećanje ili smanjenje poreza na dohodak fizičkih lica treba da se reflektuje na fizičko lice u smislu povećanja ili smanjenja odliva novca fizičkog lica za plaćanje ovog poreza.

Takođe, posmatrajući pitanje u smislu odredbi Zakona o radu i Opšteg kolektivnog ugovora, zaposleni i poslodavac ugovaraju zaradu u visini koja uključuje porez na dohodak fizičkih lica i doprinose za obavezno socijalno osiguranje na teret zaposlenog. Naime i osnovna zarada i posebni dio zarade dobijaju se primjenom obračunske vrijednosti koeficijenta u bruto iznosu pri čemu ovom koeficijentu se priključuje atribut “bruto” upravo zato što u sebe uključuje pomenuti porez i doprinose.

Prema navedenom, zaposlenom pripada zarada koju je ugovorio sa poslodavcem a to je zarada koja uključuje porez na dohodak fizičkih lica i doprinose za obavezno socijalno osiguranje na teret zaposlenog. Poslodavac po zakonu ne isplaćuje zaposlenom cjelokupan iznos zarade već iz zarade obustavlja i plaća, za račun zaposlenog, pomenuti porez i doprinose. Svako smanjenje ili povećanje poreza na dohodak fizičkih lica i doprinosa za obavezno osiguranje ima za posljedicu i povećanje ili smanjenje iznosa koji se isplaćuje na tekući račun zaposlenog.

Međutim, okolnost da zaposleni najčešće ne plaća svoje obaveze za porez na dohodak fizičkih lica i doprinose za obavezno socijalno osiguranje (već to za njega radi isplatilac zarade), stvorila je ubjeđenje da zaposlenom ne pripada zarada koja uključuje porez na dohodak fizičkih lica i doprinose za obavezno socijalno osiguranje na teret zaposlenog, već da je ova veličina puka osnovica za obračun poreza i doprinosa. Šta više, u realnom sektoru veoma često, zarada se ugovara u tzv. “neto iznosu” pri kojim okolnostima povećanje i smanjenje poreza (i doprinosa) odražava se na isplatioca, a ne na zaposlenog.

Izvor: IRRCG